Kako je pisanje postalo moja terapija

Kada vas ljudi pitaju zašto pišete, verovatno možete odmah da odgovorite, zar ne? Zato što to voliš, zato što je zabavno, zato što je to tvoj posao, zato što je to tvoje bekstvo.

Poznajem mnogo autora koji su odgovorili „jer je to moja terapija“.

Uvek postoje barem dve vrste odgovora na ovaj razlog zašto neko piše. Ima autora koji se veoma ozbiljno odnose prema svom pisanju. Pisanje je njihov posao i to je nešto što se poštuje. Ne može to svako.

Drugi odgovor je uzdah i osmeh: Terapija. i ja!

Reći ću vam ovo – ja sam bio u prvoj grupi. Obučavao sam ljude zanatu pisanja u radionicama kreativnog pisanja na fakuktetu i neformalnim grupama, provodio sam sate pišući i uređujući i prilagođavajući se, boreći se da nešto istkam iz bezbožne zbrke ideja i reči.

Pisanje je možda ponekad zabavno, ali nisam imao želju da napišem svoja osećanja na stranici. Nisam radio terapiju. Pisao sam fikciju. Beletristika nije bila za izražavanje vaših osećanja, već za njihovo iznošenje u vašim čitaocima.

Bilo mi je savršeno dobro, hvala puno.

A onda sam otkrio KPTS – kreativno pisanje u terapeutske svrhe. Što je uništilo čitav moj koncept onoga što je pisanje.

Jer,

Dokazano je da pisanje pozitivno utiče na vaše mentalno zdravlje;

I:
Svako to može.

Kako je pisanje dobro za vas?

Emocije pisanja. Već godinama postoje studije o tome kako pisanje utiče na um i raspoloženje – u svim vrstama okruženja i oblika. Časovi poezije, pisanje u zatvorima, u bolnicama i savetovalištima, pisanje u centrima za bolesti zavisnosti, biblioterapijske sesije – pisanje je konačno prepoznato kao kreativna terapija, pored plesa, drame, zanata i muzike.

Jedno od najmoćnijih istraživanja u ovoj oblasti preduzeo je istraživač Džejms Penebejker – naterao je grupu ljudi da provedu 20 minuta dnevno pišući izražajno.

Pod tim je mislio da moraju da pišu o nečemu što izaziva emocionalni odgovor, obično o nečemu traumatičnom ili uznemirujućem. Zatim je imao kontrolnu grupu koja je pisala o stvarima koje uošte nisu imali veze sa takvim iskustvima.

Rezultat? Oni koji su pisali o neemotivnim temama nisu osetili razliku, ali oni koji su ekspresivno pisali manje su posećivali lekare – bukvalno su se osećali bolje.

Nisam psihoterapeut, ali sam prilično siguran da je većina nas imala iskustvo oslobađanja kada konačno izrazite nešto za šta ste se držali? Bilo da je to u terapijskoj sesiji, ili pisanjem na stranici dnevnika.

Kada se oslobodite stvari koje vas sputavaju, kada ste slobodni da izrazite kako se osećate, osećate se bolje.

Kako pisanje ovo radi?

Pa, očigledno, možete pisati ekspresivno i terapeutski sami, kao što su ljudi radili vekovima, vodeći dnevnike ili pišući knjige. Razmislite o opsegu pisanja koje radite i kako to utiče na vaša osećanja. Čak i pisanje skromne liste za kupovinu ili liste obaveza utiče na vaše raspoloženje. To čini da se osećate pod kontrolom.

Pisanje za sebe i čitanje odabranih knjiga može staviti iskustvo u perspektivu – može udaljiti bol, podvući crtu ispod njega ili vam može pomoći da istražite kako su ga drugi u toj situaciji shvatili.

Možete odabrati da pišete sami kod kuće, ili upisti individualne radionice ili grupe. Tvrdio bih da je terapeutsko pisanje moćnije u grupi ili u idnividuanoj raidonici sa edukatorom. Prvo, imaćete vođu radionice (terapeutskog fasilitatora) da drži grupu, učini da se osećate bezbedno, vodite računa o vremenu i odredite aktivnosti.

Za one od vas koji su bili u grupama za kreativno pisanje samo da bi drhtali čitajući svoj rad naglas, a zatim crveneli od nelagode pod maskom „konstruktivne kritike“, ove grupe za pisanje su različite. Zato što se ne radi o stilu ili zanatu pisanja.

Ponovo ću to reći:

Ne radi se o zanatu, temi ili stilu pisanja.

Šta god da ste napisali, bilo da se radi o sećanju koje od vas izmami osmeh, ili o isplakanoj pesmici koja deli vašu slomljenost sa svetom, poenta nije forma ili interpunkcija ili bilo šta drugo. Poenta je da si ti to napisao. Poenta je kako ste se osećali kada ste to napisali, i kada ste je pročitali.

Deljenje sa edukatorom ili grupom nečega što se čini autentičnim može učiniti da se osećate moćno ili ranjivo, ali poenta grupe je da bude vaša publika i da vas podrži na vašem putu pisanja. Ne da vam predlaže da koristite druga poređenja ili stilske figure.

Pisanje za ličnu dobrobit je veza i istraživanje. I dalje ćete koristiti zanat pisanja, metafore i boju i strukturu, ali to nije na način na koji ih obično koristimo kao pisci – da oduševimo ili šokiramo ili stvorimo nešto lepo. Koristite pisanje da izrazite najistiniju verziju sebe.

Moć pisanja za ličnu dobrobit je pola u pisanju, a pola u deljenju. Čitanje nečega što govori grupi bliskih stranaca o vašem najtežem vremenu ili vašim najdubljim željama može biti zastrašujuće.

Ali da budete zahvalni što ste podelili, da neko prizna vaš bol ili da se povežete sa vašim snovima? Izuzetno je moćno. Empatija ima veliku ulogu u pisanju i blagostanju.

Prednosti pisanja za ličnu dobrobit, rast i i razvoj su priznate kao osećaj većeg samopouzdanja, osećaj „čuvanja“, ostavljanje negativnih uspomena i asocijacija, pronalaženje radosti, osećaj prijatnosti u ranjivosti, upravljanje stresom i zabava.

Penebejkerovo istraživanje moglo bi da sugeriše da su se fizički elementi promenili kao odgovor na pisanje, ali mislim da to govori više o tome kako su se pisci osećali – nisu osećali da nešto nije u redu sa njima, ili da su morali da odu kod lekara.

Moje sopstveno istraživanje u ovoj oblasti bilo je sa ženama koje su se oporavljale od poremećaja u ishrani i koje su im specifične aktivnosti pisanja bile korisne u oporavku.

Elementi pisanja koje čak ni kao autori ne dovodimo u pitanje – pronalaženje savršene reči, kreiranje moćnih slika, korišćenje arhetipova, sagledavanje situacije iz drugačije perspektive – sve ove stvari su korišćene u radionicama i mogu se iskoristiti u oporavku.

Terapija pisanjem je idealan način da upoznate sebe i preuzmete kontrolu nad svojim životom. Uzmite sudbinu u vaše ruke. Sve ostalo će doći samo. Baš onako kako treba.

Grupe za podršku i terapija pisanjem

Grupa za podršku pisanja kao terapije je okupljanje ljudi koji se suočavaju sa zajedničkim problemima kako bi podelili ono što ih muči. Kroz razmenu iskustava i kroz vežbe terapijskog pisanja kao metoda samopomoći one su u stanju da ponude podršku, ohrabrenje i utehu drugim članovima grupe, a zauzvrat dobiju isto.

Kada prolazite kroz izazovno ili traumatično vreme, članovi porodice i prijatelji mogu saosećati, ali ne znaju uvek šta da kažu ili najbolje načine da pomognu. Lekari i zdravstveni radnici ponekad mogu ponuditi manju emocionalnu podršku, ali njihov primarni fokus je uvek medicinski.

Grupe za podršku su razvijene da udruže ljude koji se suočavaju sa sličnim teškim okolnostima. To može biti suočavanje sa određenim zdravstvenim stanjem, kao što je rak ili demencija, problem mentalnog zdravlja kao što je depresija, anksioznost, ožalošćenost ili zavisnost, na primer, ili briga za člana porodice ili prijatelja koji se suočava sa takvim problemom. Međutim, sa kojim god problemima se suočavate vi ili voljena osoba, najbolji lek često može biti glas ljudi koji su ušli u vašu kožu.

Pored toga, naučićete da pisanje kao metod samopomoći može biti dobar i nežan, kreativan način da se povežete sa vašim unutrašnjim bićem, kako da ojačate vaš mentalni i telesni sistem i lakše i efikasnije rešavate živote probleme. Tako ćete steći veštinu da sami sebi budete najbolji terapeut.

Grupa za podršku nudi bezbedno mesto gde možete dobiti informacije koje su praktične, konstruktivne i korisne. Imaćete korist od ohrabrenja i naučićete više o suočavanju sa svojim problemima kroz zajednička iskustva. Ako čujete od drugih koji se suočavaju sa sličnim izazovima, takođe možete učiniti da se osećate manje usamljeno u svojim nevoljama.

Iako je sasvim normalno osećati se suzdržano, uznemireno ili zabrinuto zbog pridruživanja grupi za podršku, to može pomoći da se razbiju neki od uobičajenih mitova i zabluda o ovim grupama i načinu na koji one funkcionišu.

Mitovi i pogrešna shvatanja o grupama za podršku

U nekim krugovima još uvek postoji stigma povezana sa problemima mentalnog zdravlja, koja se proteže i na prisustvo grupama za podršku za te probleme. Neki ljudi doživljavaju posezanje prema drugima kao znak slabosti, dok drugi veruju da je davanje poverenje drugima gubljenje vremena i da neće postići ništa.

Drugi uobičajeni mitovi i pogrešne percepcije o grupama podrške uključuju:

  • Mit: U mom kraju ne postoje grupe za podršku.
    Činjenica: Postoje desetine hiljada grupa za podršku na nacionalnom i globalnom nivou, lično i onlajn. Postoji jedan dostupan za skoro svaki problem i stanje.
  • Mit: Grupe za podršku nemaju odgovore.
    Činjenica: Iako je istina da oni nisu čarobni metak za sve vaše probleme, dobićete neke odgovore – i veliku podršku dok radite na teškom ili osetljivom problemu.
  • Mit: Od mene će se tražiti da podelim svoju priču.
    Činjenica: U većini grupa možete izabrati da govorite (ili ne) kako vam je prijatno.
  • Mit: Drugi učesnici mogu da me napadnu ili kritikuju.
    Činjenica: Dobro vođena grupa za podršku postavlja granice i zahteva od učesnika da pokažu empatiju i poštovanje jedni prema drugima.
  • Mit: Osećaću se još više depresivno nakon pohađanja grupe za podršku.
    Činjenica: Jednostavan čin deljenja vaših problema može biti izuzetno katarzičan. Dakle, većina ljudi se oseća ohrabreno i ohrabreno nakon pohađanja grupe za podršku.

Prednosti grupa za podršku

Grupa za podršku je bezbedno mesto gde možete da razgovarate o svojim emocijama i okolnostima sa drugima koji znaju kako se osećate i koji vas neće osuđivati ili kritikovati. Takođe vam može pomoći da:

  • Naučite bolje strategije suočavanja. Dok prolazite kroz izazovne okolnosti, možda ćete morati da naučite nove načine da se nosite sa problemima. U grupi za podršku naučićete veštine suočavanja od ljudi koji su uspeli koristeći ih iz prve ruke. Možda ćete naučiti savete o meditaciji, vođenju dnevnika ili stvarima koje inače ne biste razmatrali. Takođe možete izabrati nove načine da postavite zdrave granice i bolje funkcionišete.
  • Rastite kroz zajednička iskustva. Grupa za podršku vam daje prilike da skinete teret sa svojih leđa. Deljenje sopstvenih iskustava sa grupom može pomoći u ublažavanju vašeg emocionalnog tereta i osećaja izolacije. Dok drugi u grupi dele svoje priče, možete steći dragocen uvid o tome kako se drugi nose sa sličnim situacijama.
  • Fokusirajte se na brigu o sebi. Učesnici grupe za podršku mogu ponuditi inovativne ideje o tome kako se brinuti o sebi, upravljati stresom, boriti se protiv umora i osećati se mentalno i fizički jačim.
  • Zadržite osećaj nade. Biti u blizini svojih kolega članova grupe za podršku može vam pomoći da poboljšate raspoloženje i osećaj optimizma, dajući vam emocionalne rezerve da realno zamislite bolju budućnost.

Prevazilaženje psiholoških prepreka za pridruživanje grupi za podršku

Teško je i emocionalno iscrpljujuće baviti se ozbiljnim problemom kao što su zavisnost, žalost, izgaranje, depresija ili drugi problem mentalnog zdravlja. Nekim ljudima je još teže tražiti pomoć i biti spremni da je prime. Pola bitke za prisustvovanje grupi za podršku je tek prolazak kroz vrata po prvi put.

Uobičajeno je da se osećate nervozno, uplašeno ili čak posramljeno. Ako se pridružite grupi za podršku, to znači da priznajete i prihvatate činjenicu da je problem sa kojim se suočavate stvaran, da više ne možete da izbegnete da se bavite njime i da vam je potrebna pomoć. Ovo može biti teško prihvatiti, ali postoje načini da se prevaziđu prepreke za taj prvi korak.

Nemate šta da izgubite ako grupi za podršku pošteno pokušate. Ljudi koji su sedeli sa druge strane vrata su se nekada osećali isto kao i vi.Verovatno ćete steći nove prijatelje koji će biti saosećajniji nego što neki od vaših najbližih prijatelja i članova porodice mogu da govore o vašim trenutnim okolnostima.

Ako se plašite da idete sami, razmislite o tome da zamolite prijatelja od poverenja da vam se pridruži za moralnu podršku. Posle prvih nekoliko sastanaka, sigurno ćete se osećati opuštenije.

Izvucite maksimum iz grupe za podršku terapijskog pisanja

Postoji nekoliko stvari koje možete da uradite da biste dobili najviše od pridruživanja grupi za podršku.

Pohađajte redovno. Izvući ćete maksimum od grupe za podršku ako redovno prisustvujete. To će vam pomoći da se upoznate sa drugim članovima grupe i povećate nivo udobnosti.

Učestvujte u diskusijama. Učešće u grupi održava diskusiju tečnom i svi su uključeni. Ostali učesnici će se radovati da čuju vaše novosti i sve reči mudrosti koje imate da podelite sa njima.

Budite osetljivi prema drugima u grupi. Uvek postoji šansa da se tokom grupe pojavi nešto što vas uznemirava ili trlja na pogrešan način. Budite svesni da se ljudi koji dolaze u grupe za podršku bave ozbiljnim, osetljivim i emocionalno nabijenim pitanjima. Ako ne možete da pogledate dalje od toga, skrenete pažnju voditelju na problem i dajte mu priliku da ga reši.

Prepoznajte kada grupa ne odgovara. Produktivna grupa za podršku mnogo zavisi od grupne dinamike. Sa različitim ljudima koji se pridružuju i napuštaju grupu, grupna dinamika se može promeniti. Ako stvari ne funkcionišu, razmislite o prelasku na drugu grupu za podršku.

Pridružite nam se

Kada osećate da stvari ne mogu biti gore, grupa za podršku vam može pomoći da preoblikujete svoje probleme i sagledate ih u pozitivnijem svetlu. Jedan od najboljih koraka koje možete preduzeti da se osećate bolje je da skupite hrabrost da identifikujete odgovarajuću grupu za podršku i počnete da prisustvujete.

Znaćete da ste napravili pravi korak kada osetite da imate nešto zajedničko sa drugima u grupi, a i vi ste im doprineli. Što je najvažnije, svoje iskustvo možete nazvati uspešnim kada napustite grupu misleći: „Sada se osećam bolje nego kada sam prvi put stigao.

Pogledajte radionice za grupnu podršku i pridružite nam se!